U članku će se prikazati mjere za olakšavanje otplate potrošačkih kredita koje vjerovnici moraju ponuditi dužnicima prije prodaje kredita, pokretanja ovrhe ili aktiviranja instrumenata osiguranja, u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju te Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.
30. prosinca 2023. na snagu je stupio Zakon o načinu, uvjetima i postupku servisiranja i kupoprodaje potraživanja[1] (Zakon o servisiranju i kupoprodaji potraživanja) dok su 4. siječnja 2024. na snagu stupile izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju[2] (ZPK) te izmjene i dopune Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju[3] (ZSPK). Ovaj paket zakona posljedica je donošenja tzv. NPL direktive[4] (eng. Non-Performing Loans) koja za cilj ima razvoj tržišta tzv. neprihodonosnih odnosno nenaplativih kredita u Europskoj uniji uz istovremeno jačanje zaštite dužnika, posebno potrošača. Naime, jedna od posljedica financijske krize iz 2008. je bilo veliko povećanje neprihodonosnih kredita u bilancama banaka u Europskoj uniji (EU) pa je Europska komisija odlučila na razini cijele EU urediti pravni okvir za pružatelje usluga servisiranja i otkupa kredita kako bi se potaknuo razvoj tržišta tih usluga te posljedično smanjio broj nenaplativih kredita u portfeljima banaka.
Iako NPL Direktiva prije svega uređuje rad pružatelja usluga servisiranja kredita i kupce kredita, koji se u praksi najčešće nazivaju agencijama za naplatu potraživanja, zaključeno je kako je njome potrebno izmijeniti Direktivu 2008/48/EZ koja regulira potrošačke kredite[5] (koja je prenesena u ZPK) te Direktivu 2014/17/EU koja uređuje potrošačke kredite za stambene nekretnine[6] (koja je prenesena u ZSPK), a kako bi se primoralo vjerovnike da potrošačima s poteškoćama u plaćanju ponude razumne mjere za restrukturiranje njihovih dugova prije pokretanja ovršnog postupka. Zbog toga je u tom dijelu bilo nužno izmijeniti i ZPK i ZSPK.
Treba podsjetiti da su određene mjere za restrukturiranje dugova, no u nešto manjem opsegu, bile propisane i prije ovih zakonskih izmjena ali samo za stambene potrošačke kredite. Ovo stoga jer je već Direktiva 2014/17/EU od vjerovnika tražila da propišu kriterije za što ranije prepoznavanje poteškoća u plaćanju te da prije pokretanja ovrhe ponude potrošačima razumne mjere za postizanje dogovora i olakšavanje otplate kredita. Također, kreditna institucija morala je imati organiziranu funkciju za praćenje i postupanje s kreditima potrošača koji imaju poteškoće u plaćanju. Dakle, ovi zahtjevi bili su ugrađeni u ZSPK od samog njegovog donošenja 2017. godine.
Detaljnije mjere za olakšavanje otplate stambenih potrošačkih kredita bile su propisane od strane Hrvatske narodne banke (HNB) u Odluci o dodatnim kriterijima za procjenu kreditne sposobnosti potrošača te provođenju postupaka naplate dospjelih neplaćenih obveza i dobrovoljne namire[7] koja je stupila na snagu 1. siječnja 2018. Odredbe o zaštiti potrošača koji imaju poteškoće u plaćanju iz spomenute odluke HNB-a sada su preuzete u ZSPK i ZPK te dodatno proširene.
Spomenutim zakonskim izmjenama, u ZPK i ZSPK su ugrađene identične mjere za olakšavanje otplate kredita za dužnike koji imaju poteškoća u plaćanju, kako “običnih” potrošačkih tako i stambenih potrošačkih kredita, pa ćemo ih u članku obraditi zajedno, uz ukazivanje na eventualne razlike.[8]
ODNOS VJEROVNIKA PREMA POTROŠAČIMA S POTEŠKOĆAMA U OTPLATI KREDITA
ZPK i ZSPK sada propisuju da su vjerovnici dužni djelovati proaktivno i moraju upostaviti radne procese pomoću kojih će prepoznati potrošača koji bi mogao imati poteškoće u plaćanju. U tu svrhu moraju donijeti interne akte kojima će odrediti kriterije za što ranije prepoznavanje takvih kredita te propisati način postupanja s takvim kreditima.
Nadalje, vjerovnici moraju imati posebnu funkciju za praćenje i postupanje s kreditima potrošača koji imaju poteškoća u plaćanju te imenovati osobu koja će obavljati navedene poslove. Iznimno, ako je riječ o vjerovniku koji nije kreditna institucija, on nije dužan imati posebnu funkciju u tu svrhu već je samo dužan imenovati osobu kojoj će povjeriti praćenje i postupanje s kreditima potrošača koji imaju poteškoće u plaćanju. Dakle, takav vjerovnik može nekoga od postojećih zaposlenika angažirati da obavlja navedene poslove te ne mora u tu svrhu upostavljati posebnu funkciju odnosno novu organizacijsku jedinicu.
Vjerovnik je dužan poduzeti razumne mjere radi uspostave kontakta s potrošačima koji imaju poteškoće u plaćanju i to na način koji je ugovoren konkretnim ugovorom o kreditu ili na drugi prijavljeni način komunikacije. Navedeno znači da bi vjerovnik, kada prepozna da neki potrošač ima poteškoća u podmirivanju svojih obaveza iz ugovora o kreditu, trebao pokušati kontaktirati potrošača i to na neki od prethodno ugovorenih kanala komunikacije. Ukoliko vjerovnik ne uspije kontaktirati potrošača, nije dužan unedogled to pokušavati, već navedeno samo treba dokumentirati tj. evidentirati. To u praksi znači da vjerovnik treba u kreditni spis ili u neki dosje potrošača zabilježiti kada je točno i na koji način pokušao (bezuspješno) kontaktirati potrošača.
Nadalje, vjerovnik je dužan za svoje zaposlenike koji sudjeluju u aktivnostima povezanima s potrošačem koji ima poteškoće u plaćanju osigurati odgovarajuće profesionalno osposobljavanje. Zakon ne govori točno kakve bi to edukacije trebale biti i tko ih je ovlašten držati, no vjerovnik čini prekršaj te može biti novčano kažnjen ako to propusti učiniti.
Vjerovnik je dužan zajedno s potrošačem koji ima poteškoće u plaćanju nastojati utvrditi koji je razlog tih poteškoća, dati potrošaču sve potrebne informacije (primjerice: ukupan iznos duga, posljedice nepodmirenja duga, informacije o dostupnim vladinim mjerama pomoći) te, ovisno o individualnojsituaciji potrošača, ponuditi mu jednu ili više mjera za olakšavanje otplate kredita.
Valja istaknuti da je NPL direktiva predvidjela da vjerovnik treba ponuditi potrošaču jednu ili više mjera za olakšavanje otplate kredita samo prije pokretanja ovršnog postupka, dok je izmjenama ZPK-a i ZSPK-a ova obveza vjerovnika predviđena i prije sklapanja ugovora o kupoprodaji kredita te prije aktiviranja instrumenata osiguranja.Kako je NPL direktiva tzv. direktiva minimalne harmonizacije određena odstupanja pri transponiranju odredbi te direktive u nacionalno zakonodavstvo bila su dopuštena pod uvjetom da predstavljaju strože odredbe radi zaštite potrošača, što odredbe ZPK-a i ZSPK-a nedvojbeno jesu.
Vjerovnik mora s potrošačem komunicirati na jednostavan i razumljiv način te je dužan poštivati privatnost potrošača. Naime, kontakti i komunikacija s potrošačem kao i zahtjevi vjerovnika za informacijama moraju biti poslovno opravdani. Drugim riječima, vjerovnik smije tražiti od potrošača samo one informacije koje su relevantne za detektiranje uzroka te pronalaženje rješenjaza poteškoće u plaćanju kredita.
Dakle, iako vjerovnik ima pravo kontaktirati potrošača i pokušati dobiti informacije o uzroku poteškoća u plaćanju radi donošenja odluke koju mjeru bi bilo najbolje ponuditi potrošaču, istovremeno, potrošač nije dužante informacije dati vjerovniku. Primjerice, potrošač se možda u međuvremenu razveo ili se razbolio te zbog toga zapao u financijske poteškoće, ali on nije obvezan takve informacije, ukoliko ne želi, podijeliti s vjerovnikom. Također, potrošač može odlučiti svoju privatnu situaciju priopćiti vjerovniku ali samo do određene mjere. Primjerice, potrošač može vjerovniku dostaviti odgovarajuću zdrastvenu dokumentaciju iz koje će biti vidljiva i konkretna bolest ili pak može dostaviti samo potvrdu liječnika da se nalazi na dugotrajnom bolovanju.
Naime, zakon propisuje da vjerovnik mora poštivati privatnost dužnika stoga mora poštivati i eventualnu odluku potrošača da ne obavijesti vjerovnika o uzroku svojih financijskih poteškoća. No, to može značiti da vjerovnik neće biti u mogućnosti ponuditi potrošaču mjeru koja bi najviše odgovarala njegovim individualnim okolnostima, već neku drugu mjeru koju je vjerovnik odlučio ponuditi na temelju dostupnih informacija.
MJERE ZA OLAKŠAVANJE OTPLATE KREDITA
Pri odlučivanju o mjerama za olakšavanje otplate kredita vjerovnik je dužan uzeti u obzir individualne okolnosti potrošača, njegove interese i prava te njegovu sposobnost daljnje otplate.
Vjerovnik je dužan potrošača koji ima poteškoća u plaćanju pisanim putem obavijestiti o radnjama koje namjerava poduzeti te mu, prije prodaje kredita novom vjerovniku, pokretanja ovrhe ili aktiviranja instrumenata osiguranja, ponuditi jednu ili više mjera za olakšavanje otplate kredita.
Mjere za olakšavanje otplate kredita mogu se u osnovi svesti na dvije glavne mjere: refinanciranje kredita i/ili izmjenu prethodnih uvjeta ugovora o kreditu.Ove potonje mjere, između ostalog, mogu uključivati: a) produljenje roka otplate; b) promjenu tipa kredita; c) odgodu plaćanja cijelog ili dijela obroka ili anuiteta za određeno razdoblje; d) promjenu kamatne stope; e) odgodu plaćanja; f) djelomičnu otplatu; g) konverziju valute ili h) djelomičan oprost i konsolidaciju duga. Zbog formulacije “između ostalog, mogu uključivati…” nameće se zaključak da vjerovnik i potrošač, mogu osim navedenih mjera dogovoriti i neke druge mjere kojima se mijenjaju ranije dogovoreni uvjeti kredita u korist potrošača.
Treba napomenuti da se navedene mjere za olakšavanje otplate kredita ne primjenjuju na ugovore o kreditu u obliku dopuštenog prekoračenja po tekućem računu odnosno tzv. “minusa”. Razlog tome je što je za otplatu dopuštenog prekoračenja zakonodavac već predvidio posebne mjere otplate. Konkretno, prema izmjenama i dopunama ZPK-a[9] koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. vjerovnik je dužan na ugovoreni način obavijesti potrošača o umanjenju ili ukidanju dopuštenog prekoračenja po tekućem računu najmanje 30 dana prije umanjenja odnosno ukidanja prekoračenja. Nadalje, vjerovnik je dužan omogućiti potrošaču, samoinicijativno,bez posebnog zahtjeva potrošača i bez ikakvog dodatnog troška, otplatu iznosa za koji je dopušteno prekoračenje umanjeno odnosno ukinuto, i to u 12 mjesečnih obroka. No, uvjet za to je da vjerovnik protiv konkretnog potrošača nije prethodno pokrenuo postupak prisilne naplate.Primjerice, ukoliko je protiv potrošača pokrenut ovršni postupak, ali od strane nekog drugog vjerovnika a ne vjerovnika koji je odobrio dopušteno prekoračenje po računu, vjerovnik je dužan potrošaču omogućiti obročnu otplatu dugovanja nastalog korištenjem prekoračenja. U protivnom, potrošač nije dužan prihvatiti smanjenje, odnosno ukidanje dopuštenog prekoračenja po tekućem računu.
Važno je naglasiti da vjerovnik ne smije potrošača koji ima poteškoća u plaćanju teretiti za naknade koje proizlaze iz neispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu, osim zateznih kamata.
Nadalje, vjerovnik ima obvezu dokumentirati sve faze provedenog postupka, uključujući ostvarene odnosno pokušane kontakte s potrošačem te postignuti dogovor. Također, vjerovnik mora evidentirati koje je mjere za olakšavanje otplate kredita ponudio pojedinom potrošaču te zašto baš te mjere smatra prikladnima za potrošača, a imajući u vidu individualnu suituaciju potrošača. Svu dokumentaciju i podatke o ostvarenim kontaktima, predloženim mjerama olakšanja otplate i dogovora postignutih s potrošačem vjerovnik je dužan čuvati tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa ili do pravomoćnog okončanja eventualnih sudskih sporova.
U ZSPK[10] je dodana odredba prema kojoj se ugovorom o stambenom potrošačkom kreditu može ugovoriti da se prijenos vlasništva nad nekretninom koja služi kao instrument osiguranja stambenog kredita na kreditnu instituciju smatra ispunjenjem svih preostalih obveza iz ugovora o kreditu. U tom slučaju, ako potrošač zatraži, kreditna institucija je dužna bezuvjetno i neopozivo prihvatiti takav zahtjev i u roku od osam dana od primitka zahtjeva pozvati založnog dužnika da dostavi ispravu podobnu za upis prijenosa prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
Mjere za olakšavanje otplate kredita nisu rezervirane samo za tzv. osjetiljive skupine potrošača ili potrošače koji spadaju u posebnu socijalnu kategoriju s obzirom na imovinski status, već pravo na mjere imaju svi potrošači koji zapadnu u poteškoće s otplatom svojih kredita. To znači da vjerovnici ne mogu nuditi mjere za olakšavanje otplate kredita selektivno već moraju svakom potrošaču koji ima poteškoća u plaćanju ponuditi barem jednu mjeru olakšavanja otplate kreditakako bi pokušali riješiti problem u otplati kredita prije prodaje duga, pokretanja ovrhe ili aktiviranja instrumenta osiguranja.
Valja imati u vidu da vjerovnici nisu dužni potrošaču ponuditi sve mjere te da potrošač ne može birati mjeru po svom nahođenju, već je odluka o izboru mjere na vjerovniku koji pri tome mora uzeti u obzir individualne okolnosti potrošača te njegove mogućnosti za daljnju otplatu.
Važno je znati da vjerovnik nije dužan potrošaču ponuditi jednu ili više mjera za olakšavanje otplate kredita ako je ugovor o kreditu otkazan prije stupanja na snagu ZSPK-a odnosno ZPK-a tj. prije 4. siječnja 2024.
Martina Lukić, odvjetnica
U Zagrebu, 13. veljače 2025.
[1] Zakon o načinu, uvjetima i postupku servisiranja i kupoprodaje potraživanja (NN 155/2023)
[2] Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023)
[3] Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/2017, 128/2022, 156/2023)
[4] Direktiva (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021. o pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU (SL L 438/1, 8. 12. 2021.)
[5] Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010, kako je posljednji put izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021. o pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU
[6] Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010, kako je posljednji put izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021. o pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU
[7] Odluka o dodatnim kriterijima za procjenu kreditne sposobnosti potrošača te provođenju postupaka naplate dospjelih neplaćenih obveza i dobrovoljne namire (NN 107/17.)
[8] Vidjeti čl. 16.a – 16.e ZPK-a te čl. 28. – 28.e ZSPK-a
[9] Vidjeti čl. 12. st. 4. i 5. ZPK-a
[10] Vidjeti čl. 28.c ZSPK-a.